Zašto proces rijetko volimo, a još rjeđe slavimo?

U svijetu u kojem je sve instantno – od brze hrane koju jedemo do brzih odgovora na Googleu – nestrpljivost je postala naš najveći neprijatelj. Želimo rezultate odmah. Želimo promaknuće bez truda, formu bez znoja, uspjeh bez pogrešaka. Ali istina je da ono što nas vodi do tih ciljeva – proces – rijetko volimo, a još rijeđe slavimo. 

Prva sam koja na to može podić ruku i reći “Guilty as charged”. Često moram samu sebe podsjećati na vrijednost procesa jer je TOLIKO PRIRODNA POJAVA! 

Proces kao najveći učitelj

Svi smo to iskusili. Krećemo s velikim entuzijazmom: detox, dijeta, učenje novog jezika, pisanje knjige, pokretanje posla ili nekog novog projekta – uvjereni da ćemo rezultate vidjeti odmah (Hello pink glasses!). No nakon nekoliko dana, tjedana ili mjeseci, kad rezultati nisu onakvi kakvima smo se nadali, počinje nas hvatati sumnja. Nestrpljivost postaje glasna. Gubimo motivaciju jer smo previše fokusirani na krajnji cilj i previše frustrirani time što još “nismo stigli”.

Zamislimo da se odlučimo za trčanje maratona. Prvi trening je ok, drugi već malo teži, treći još teži. Mišići bole, disanje je teško, a kilometri izgledaju beskonačno. Nakon tjedan, dva, kad vidimo da još uvijek ne možemo trčati ni polovicu planirane udaljenosti, želimo odustati. Ne vidimo napredak. No što bi se dogodilo da izdržimo? Da se fokusiramo na svaki mali napredak – dodatnih 500 metara, malo bolje disanje, manju bol? U tom procesu, ne samo da bi se pripremili za maraton, nego bi postali osoba koja zna što znači biti strpljiv, discipliniran i posvećen. WOW. Upravo to zaslužuje slavlje

Osobno sam sama imala sličan moment dok sam razmišljala o vlastitom pisanju. Puno je toga što želim prenijeti, a koliko puta sam željela odmah oblikovati savršene rečenice ili ostaviti snažan dojam? A tek mi je nakon godine dana pisanja (zapravo ruku na srce škrabanja) postalo jasno koliko ima prostora za poboljšanje i koliko se ovo tijekom vremena (VREMENA!) stvarno može izbrusiti. Dok sam slušala jednog poznatog poduzetnika koji fantastično spaja filozofiju, psihologiju, osobni rast i pisanje u jednom, u meni se odjednom nešto preokrenulo. Odjednom mi je postalo jako jasno, wow, ovaj moj skill može biti sve bolji i bolji - AKO I SAMO AKO ĆU SE ZA NJEGA NASTAVITI svjesno pojavljivati tijekom vremena, s namjerom prakse i poboljšanja. Side note: ova misao mi nebi niti pala na pamet da nisam razmišljala dalje o razvoju tog skilla. Dakle opet zaključak što sve postajemo po putu i u procesu.

Stvarno ne znam što je bio moj shift, ali samo odjednom, umjesto da proces vidim kao prepreku, počela sam ga doživljavati kao prostor… Prostor u kojem se nešto događa tijekom vremena. 
I upravo tu dolazimo do ključnog trenutka: spoznaje da je proces – sa svim svojim izazovima, usponima, padovima, TRAJANJIMA, razmišljanjima i pobjedama – ono što nas mijenja. To nije jedan trenutak. To je vrijeme.

Zašto je proces zlata vrijedan

Fascinantan mi je primjer iz prirode: ni više ni manje nego bambus. Godinama nakon što se zasadi, bambus gotovo uopće ne raste. Njegov rast je neprimjetan, ali ispod zemlje gradi snažne korijene. Tek nakon pet godina iznenada počinje rasti i u samo nekoliko tjedana doseže visinu od nekoliko metara. Ali bez onih pet godina građenja temelja, taj bi bambus bio nestabilan i srušio bi se na prvi udar vjetra.

Ljudi su poput bambusa. Naše najbolje verzije nastaju kroz godine rada, disciplinu i, da, kroz sve “bumps on the road.” Proces nas gradi čak i kad rezultati nisu odmah vidljivi.

Kako promijeniti perspektivu

Taj put nije glamurozan. Često je neugodan, pun neizvjesnosti i izazova. No, kada bismo promijenili perspektivu i zaljubili se u proces umjesto da ga izbjegavamo, kako bi to izgledalo? Možda bismo uživali u svakom malom napretku, umjesto da stalno gledamo prema kraju. Možda bismo slavili greške kao znakove da se trudimo. I možda bismo shvatili da je upravo taj rad, ta praksa, ono što daje vrijednost svemu što postignemo.

Kad sam donijela odluku 365 dana posvetiti se pisanju, vježbanju i stvarima koje su mi važne, dogodio se značajan pomak u mom razmišljanju. Umjesto da na te stvari gledam kao na obaveze, počela sam ih doživljavati kao svoje suputnike i vesliti se onome što će se dešavati na zajedničkom po putu, bez unaprijed definiranja i iščekivanja. It is unfolding and it is only up to me. Promjena kompletne moje unutarnje energije s ovim stavom. 

Zaljubi se u proces, i pronaći ćeš svoje zlato.

Zato sljedeći put kad osjetiš nestrpljivost, kad poželiš sve odmah, pogledaj proces drugačijim očima. Zaljubi se u proces, i pronaći ćeš svoje zlato. 

Do sljedećeg čitanja, wishing you most beautiful

Purple Aura

xx

Maria

P.s. za praćenje mojih procesa i što se događa tijekom vremena, prijavi se na moj Newsletter ovdje! i ostani u toku!