Koliko puta si ostao/la u poznatom samo zato što je bilo sigurno?

Kretanje u novo i nepoznato (bilo koje vrste i u bilo kojoj fazi života – a posebno ono što osjećamo da nas doživotno doziva) jedna je od najtežih, ali i najnagrađujućih stvari koje možemo učiniti.

Naš ego, naše misli i stari obrasci ponašanja tako nas ljupko i milo, a još češće lukavo, žele zadržati u sigurnom i poznatom. Ego se drži starih narativa, uvjerenja i načina ponašanja koji nam zapravo više ne služe.

Ali oni su poznati, i zbog toga nam se čine ugodnima – pa im se često vraćamo.

Prelazak na drugu stranu rijeke, crossing the river of change, čini se scary & hard. But it’s not hard – it’s just new.

Što ako su s te druge strane sklad, harmonija, sinkronicitet, lakoća? Što ako smo s druge strane zapravo – mi?
Vrijedi li je onda pokušati prijeći?

Već neko vrijeme osjećam kako se moj stari život i način postojanja ruše. Kad se samo sjetim koliku sam imala knedlu u grlu pred bilo kakvim oblikom izražavanja – iskazivanja svog mišljenja, stava, a da ne pričam osjećaja ili o zauzimanju za sebe – mogu reći da nekada stvarno ni samu sebe ne prepoznajem.

Sve sam držala u sebi, jer mi je tako bilo sigurnije. Danas vidim da sam time zakidala i sebe i druge. No, tada je to bilo moje najbolje. Nije bilo mog centra, nije bilo moje ljubavi, već fokus na jednu sasvim drugu putanju kretanja, onu “na van”. 

Ako osjećaš da kročiš u novu verziju sebe, normalno je da osjetiš nelagodu. Ali zapamti – it’s not hard, it’s only new.

Promjene ne dolaze kad pucnemo prstima. One su proces koji se vidi tek nakon kilometara i kilometara prijeđenog puta – ali samo ako nastavimo hodati. 

Sutra puštam u svijet svoju malu bebu – projekt koji je nastao iz svih mojih padova, a zatim ustajanja i koraka prema sebi. Dijelim ga s vama jer me traži da podijelim, i jer mi govori da može dotaknuti i vaše putovanje.

Stay tuned! Družimo se uskoro!